ALEKSANDROVAC je ratarsko- stočarsko naselje zbijenog tipa, i nalazi se u centralnom delu Lužničke kotline, na 3 km od Babušnice. Pripada mlađim naseljima i nastao je u prvoj polovini ili sredinom 19. veka. Tada je atar ovog sela bio čitluk turskog zemljoposednika Vezule Asanovića, pa se do 1890. godine i zvao Vezulin Čiflik. Današnji naziv, prema želji stanovništva, dobio je po srpskom kralju Aleksandru Obrenoviću (od 1890. godine). Prema predanju, mahala Cvetkovci u Aleksandrovcu nastala je od predaka koji su doseljeni iz Debra iz Makedonije, a mahala Dupčani je nastala od predaka doseljenih iz Dupnice (današnji grad Stanko Dimitrov u Bugarskoj).U svim ratovima poginulo je 11 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) poginulo je 9 i u Drugom svetskom ratu 2 stanovnika.
VAVA je stočarsko naselje razbijenog tipa u centralnom delu Lužničke kotline, između 2 planinska vrha: Strvno i Veliki Korbes. Pri oslobođenju od Turaka 1877. godine nosila je naziv Vavak i bila je u stolskoj opštini. Pripada mlađim naseljima, a nastala je sredinom ili u drugoj polovini 19. veka. Imala je, nekada, veoma razvijeno ovčarstvo. U svim ratovima poginulo je 49 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. god.) poginulo je 40 stanovnika i u Drugom svetskom ratu 9 stanovnika.
VALNIŠ je stočarsko- ratarsko naselje polu zbijenog tipa u jugoistočnom delu Lužni~ke kotline. Postoje i tragovi ranije naseljenosti (peć za pečenje grnčarije, zemljane vodovodne cevi, žrvanj za mlevenje žita i ostaci kovačnice). Sam naziv naselja upućuje da je vlaškog (rumunskog) porekla. Po predanju veruje se da su neke familije doseljene iz Zelenog Grada iz Bugarske. Pominje se, po prvi put, u starom turskom, dželepkeškom popisu iz 1576. godine pod nazivom Ilvaniš i ima jedno dželepkeško domaćinstvo (domaćinstvo sa najmanje 25 ovaca). U svim ratovima poginulo je 49 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) poginuo je 31 stanovnik i u Drugom svetskom ratu 18 stanovnika. Pored toga bugarski fašisti su popalili 31 stambeni i pomoćni objekat. Za zasluge i izuzetne podvige u Otadžbinskim ratovima odlikovan je Stojković Vlajko Karađorđevom zvezdom.
VOJNICI je ratarsko- stočarsko naselje razbijenog tipa na bezvodnom kraškom terenu. Ono je najmlađe naselje Lužnice, formirano tek posle Drugog svetskog rata na mestu gornjokrnjinskih stočarskih koliba- pojata. Nekada se i smatralo gornjokrnjinskom mahalom. Ovo naselje je jedino naselje u kome nije bilo potoka, bunara ili česmi, te su stanovnici stočnim tovarima donosili vodu iz susednih sela- sve do 1966. godine, kada su izgradili sopstveni vodovod. Poginula su 3 stanovnika u Drugom svetskom ratu. Stanovništvo sela Vojnici je pre Drugog svetskog rata bilo u sastavu Gornjeg Krnjina, gde se vode i poginuli u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine).
DRAGINAC je ratarsko- stočarsko naselje razbijenog tipa (sa 14 mahala). U poslednje vreme zapažen je porast broja stanovnika (doseljenih), što je primetno jedino još u Babušnici i Donjem Striževcu. Pominje se, po prvi put, u starom turskom, dželepkeškom popisu iz 1576. godine pod nazivom Izlokučane i nije imalo nijedno dželepkeško domaćinstvo (domaćinstvo sa najmanje 25 ovaca). Po predanju, zbog ubistva nekog Turčina, nad stanovništvom je izvršena odmazda, a turska vlast je selu nametnula takav naziv- Zlikućane. 1901. godine, nakon oslobođenja od Turaka, dobija današnji naziv u čast dinastije Obrenović, po imenu kraljice Drage. Po predanju veruje se da je mahala Dupčani nastala od predaka doseljenih iz Dupnice (današnji grad Stanko Dimitrov u Bugarskoj).U svim ratovima poginulo je 44 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. god.) poginulo je 38 stanovnika i u Drugom svetskom ratu 6.
DUČEVAC je stočarsko naselje razbijenog tipa (sa 13 mahala) na padinama 2 planinska vrha: Golemi Stol i Čuka. Po legendi stanovništvo je učestvovalo u Kosovskom boju (1389. godine), a naziv je dobilo po nekom vojskovođi koji se zvao vojvoda Duča. Prema nekim predanjima, naselje je nekoliko puta menjalo svoju lokaciju, pa se ne može sa sigurnošću reći da je ovo naselje formirano kao staro naselje. Prema nekima, nastanak sela varira od 1. veka (period Starog Rima), preko Kosovskog boja (1389. godine), do perioda pod Turcima. Mešaju se imena Duče i Duča. Jedni misle da je Duče italijansko ime (možda se misli po Dučeu iz Drugog svetskog rata), a drugi da je Duča srpsko ime i misli se na pirotskog vojvodu iz Kosovskog boja- Dimitrija Vojinovića. Nema nikakvih pisanih podataka iz tih perioda, kao ni iz turskog perioda. Selo se, po prvi put, spominje u turskom popisu Niške nahije iz 1564. godine pod nazivom Drčevac (greškom, najverovatnije Dučevac), i to kao mezra- momentalno nenaseljeno mesto. U svim ratovima poginulo je 38 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. god.) poginulo je 36 i u Drugom svetskom ratu 2 stanovnika.
ZVONCE je pogranično (prema Bugarskoj) naselje razbijenog tipa. Po predanju naziv naselja potiče od delatnosti: livenje zvona. Postojalo je nalazište raznih predmeta iz davnina na mestu zvano Ižište. Pominje se, po prvi put, u turskom popisu iz 1564. godine, kao manji timar- čitluk, pod nazivom Izvonče. Postoje tragovi naseljenosti još iz rimskog perioda koji ukazuju na to da je naselje korišćeno kao rudarski i strategijski centar. Lekoviti izvori Zvonačke Vanje bili su poznati ljudima još od davnina. Postoji i najstariji pisani podatak iz 1883. godine, gde se pominje izvor tople vode, a početkom 20. veka i nastanak banje- Zvonačka Vanja. Glavni izvor Zvonačke Vanje je vrelo sa termalnom vodom, čija izdašnost iznosi 9 litara/sekundi. 1892. godine Verinski potok je odneo, svojom bujicom, kafanu, opštinsku zgradu i 2 čoveka, kao i jedan most, a 1948. god. Rakitska reka je odnela školu. U Drugom svetskom ratu poginula su 3 stanovnika. Iako poznata najverovatnije još u antičko vreme, Zvonačka Banja je tek od skora krenula u neki veći razvoj. Smeštena je u zvonačkom ataru nedaleko od ušća reke Vlatašnice (nekada Zvonačka reka) u reku Jermu. Sa nadmorskom visinom od 670 m ubraja se u najviše banje u Srbiji, tako da, pored banjskog, nosi obeležje klimatske- vazdušne banje. Saobraćajni položaj banje je dosta nepovoljan jer je udaljena od glavnih puteva koji vode dolinom Nišave i Južne Morave. Dolinom reke Vlatašnice, 1927. godine je bila izgrađena pruga uzanog koloseka od rudnika uglja “Nova Jerma” u selu Rakita do Sukova na normalnom koloseku pruge Niš- Sofija. Ova pruga uzanog koloseka služila je kao putnička veza za Pirot i Dimitrovgrad, i dalje prema Nišu i Sofiji. Po zatvaranju rudnika u Rakiti 1965. godine, nestalo je romantično putovanje železnicom kroz impresivnu klisuru reke Jerme. Danas postoje asfaltni putevi: bolji prema Pirotu, i manje dobar prema opštinskom centru Babušnici. Postoje veliki planovi razvoja Zvonačke Vanje: kao banje i kao turističkog mesta, ali nikako da se otpočne sa realizacijom tih planova. Prvo bi trebalo da se naprave dobri putevi do Zvonačke Vanje, pa onda banjski kapaciteti, kao i sve ostalo važno za razvoj turizma.
JASENOV DEL je pogranično (prema Bugarskoj) stočarsko naselje razbijenog tipa (sa 15 mahala) na strmim severnim padinama planine Ruj. Naziv naselja je fitogeografskog porekla po jasenu. U njemu postoje stare zidine, čija gradnja je sporna. Po jednima, zidine je izgradio bugarski car Asen, i zvao se Asenov Grad, a po drugima ih je izgradio srpski despot Stefan Lazarević i zvao se Jasenov Grad. Naselje je novijeg porekla, i najverovatnije je nastalo pred oslobođenje od Turaka (sredinom 19. veka). Malo je sela poput Jasenovog Dela, da se sa 3 strane graniči vodenim tokovima: reke Jerma, reke Tegošnice i Vetrenskom rekom. Atar sela Jasenovog Dela se deli na 3 zone: priobalna, središnja i planinska. Jasenov Del obiluje sa mnogo izvora vode (ima ih 14). Pre Drugog svetskog rata bio je poznat po kozarstvu. U Drugom svetskom ratu poginula su 2 stanovnika, dok podataka poginulih za vreme Otadžbinskih ratova (od 1912. do 1918. godine) nema. Đuro Džaćinski- Džaka, rođen je sredinom 19. veka, a umro je 1925. godine. Na samom prelomu 2 veka bio je, ne samo najbogatija (imao je 75 ha zemlje), već i najpoštovanija ličnost u Jasenovom Delu. Od svog punoletstva pa skoro do kraja života bio je predsednik sela (kmet), bez obzira na to da li su selom vladali Turci, Bugari ili Srbi. Vio je jako pravičan i veoma dobre duše. U knjizi “JASENOV DEL”, od Dušana Savića, se kaže: “...Jasenovdelci nisu došli ni od kuda. Nema podataka iz daleke prošlosti, ali ni iz ove bliže. Nema pisanih tragova u načinu života, društvenom, socijalnom, političkom, kulturološkom o zanimanju, ishrani i ostalom. Vekovna trvenja između srpske i bugarske države nisu ih ostavlala na miru, a česta pomeranja granice donosilo je i mnoge nevole stanovništvu, poput promene jezika, prezimena, školskog sistema, administracije, politike i dr. Obrazlagalo se da Jasenovdelci vode poreklo od nekih prastarih naroda, ili da potiču od nekih Pečenjeza, ili od Torlaka i Šopova... da su sve, samo da nisu Srbi ili Bugari...”
KALUĐEREVO je ratarsko- stočarsko naselje razbijenog tipa (sa 16 mahala) između 3 planinska vrha: Strana, Garvanica i Radoševa Glava. Naziv je dobilo po kaluđerima koji su živeli iznad današnjeg sela. Starija prošlost naselja je nepoznata, pripada mlađim naseljima. Naselje je novijeg porekla, nastalo u prvoj polovini ili sredinom 19. veka. Vilo je poznato po pečalbarima- majstorima građevinarima. Danas, u tom selu se nalazi vikendica generala Vladimira Lazarevića- najveće istorijske ličnosti Lužnice, rođenog u selu Grnčar. U svim ratovima poginulo je 55 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) poginulo je 39 stanovnika i u Drugom svetskom ratu 16 stanovnika. Za zasluge i izuzetne podvige u Otadžbinskim ratovima odlikovan je Ristić Vladimir Karađorđevom zvezdom.
KIJEVAC je ratarsko- stočarsko naselje razbijenog tipa (sa 5 mahala) na padinama Golemog Stola. Starija prošlost naselja je nepoznata i pripada mlađim naseljima. Naselje je novijeg porekla, nastalo u prvoj polovini ili sredinom 19. veka. Pretpostavlja se da je, zbog ubistva nekog Turčina, bivše selo Maleševo otkupljeno i raseljeno, a od njega formiran novi čiflik Kijevac. Kod mesta zvano Bašča ima tragova turske kule, u kojoj je nekada boravio turki paša. U svim ratovima poginulo je 37 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) poginulo je 10 stanovnika i u Drugom svetskom ratu 27 stanovnika. Pored toga, bugarski fašisti su popalili 159 stambenih i pomoćnih objekata. U dva navrata (oktobra 1943. i aprila 1944. godine) selo je bilo zavijeno u crno, kada su bugarski fašisti i kaznena ekspedicija pobili i streljali 16 stanovnika, kao odmazda za partizanska dejstva.
GORNJE KRNJINO je ratarsko- stočarsko naselje zbijenog tipa (sa 6 mahala) u izvorišnom delu reke Lužnice. Pominje se, po prvi put, u starom turskom, dželepkeškom popisu iz 1576. godine pod nazivom Gorne Krnine i imalo je 5 dželepkeških domaćinstava (domaćinstvo sa najmanje 25 ovaca). Nekada su ga meštani zvali i Valja Krnjine. Od davnina je bilo poznato po pečalbarstvu U svim ratovima poginulo je 39 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) poginulo je 29 stanovnika i u Drugom svetskom ratu 10 stanovnika. Za zasluge i izuzetne podvige u Otadžbinskim ratovima odlikovan je Mladenović Mirko Karađorđevom zvezdom.
DONJE KRNJINO je ratarsko- stočarsko naselje zbijenog tipa u izvorišnom delu reke Lužnice. Nastalo je na imanjima gde su bili gornjokrnjinski jegreci na kojima su ljudi čuvali stoku, da bi tako đubrili svoja imanja u letnjim i jesenjim mesecima. Do Drugog svetskog rata bilo je poznato po pečalbarima.Pominje se, po prvi put, u starom turskom, dželepkeškom popisu iz 1576. godine pod nazivom Dolke Krnine i imalo je 2 dželepkeška domaćinstava (domaćinstvo sa najmanje 25 ovaca). Nekada su ga zvali i Jegrek Krnjino.U svim ratovima poginulo je 46 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) poginulo je 43 stanovnika i u Drugom svetskom ratu poginula su 3 stanovnika.
NAŠUŠKOVICA je stočarsko seosko naselje razbijenog tipa (sa 7 zaseoka- mahala) između 2 planinska vrha: Kitka i Kukla. Starija prošlost naselja je nepoznata i pripada mlađim naseljima. Naselje je novijeg porekla i nastalo je u prvoj polovini ili sredinom 19. veka. Nekadašnje selo- selište bilo je udaljeno 2 km od sadašnje lokacije sela. Nekada je bio tradicionalno razvijen ćurčijski zanat. Podataka o poginulima u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) nema, jer je Našuškovica tada bila u sastavu Bugarske. U Drugom svetskom ratu poginuo je samo 1 stanovnik, streljan kao domaći izdajnik od strane partizana.
RADOŠEVAC je stočarsko naselje zbijenog tipa, potplaninsko selo u izvorišnom delu reke Lužnice, smešten između 2 planinska vrha: Radoševa Glava i Gradište. Naziv sela potiče od imena Radoš ili Radiša. Spominje se, po prvi put, u starom turskom, dželepkeškom popisu iz 1576. godine kao Radiševa i imao je 6 dželepkeška domaćinstava (domaćinstvo sa najmanje 25 ovaca). Staro selo se nalazilo na selištu 2 km od današnje lokacije sela. Danas, postoji mesto koje se naziva Ismailova kula, gde se nalaze stare zidine. Posle Drugog svetskog rata selo je bilo poznato po pečalbarima- građevinskim radnicima i ciglarima. U svim ratovima poginulo je 37 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) poginulo je 30 stanovnika i u Drugom svetskom ratu 7 stanovnika. Za zasluge i izuzetne podvige u Otadžbinskim ratovima odlikovani su Đurić Naum i Mitrović Jelenko Karađorđevom zvezdom.
RALJIN je ratarsko- stočarsko naselje zbijenog tipa (objedinjuje 6 zaseoka) u podnožju planinskih vrhova: Rnjosa i Čuke. Naziv sela je slovenskog porekla, gde Ralin znači padina. Po prvi put se spominje u starom turskom, dželepkeškom popisu iz 1576. godine kao Ralin i imao je 3 dželepkeška domaćinstva (domaćinstvo sa najmanje 25 ovaca). Po predanju, mahalu Jankovci su naselili doseljenici iz Grčke. U svim ratovima poginulo je 57 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) poginulo je 26 stanovnika i u Drugom svetskom ratu 31 stanovnik. Pored toga, bugarski fašisti su popalili 77 stambenih i pomoćnih objekata. U dva navrata (maja 1943. i 1944. godine) selo je bilo zavijeno u crno, kada su bugarski fašisti i kaznena ekspedicija pobili i streljali 21 stanovnika, kao odmazda za partizanska dejstva.